Jedno od najznačajnijih prirodnih bogatstava predjela sjeveroistočne Bosne i današnjeg Tuzlanskog Kantona predstavljaju šume i šumska zemljišta planinskih masiva Konjuha i obronaka Ozrena i Majevice. Kako u prošlosti, a posebno danas opštekorisne funkcije i drvna masa kao produkti šuma obnovljivog karaktera imaju neprocjenjivu vrijednost.
Ako se zanemare vjekovne sječe za podmirenje potreba u drvetu lokalnog stanovništva , kao i uzurpacija u cilju proširenja poljoprivrednog zemljišta, šumski kompleksi ovoga regiona ostali su netaknuti sve do pred kraj osamnaestog stoljeća. Osamdesetih godina osamnaestog stoljeća po aneksiji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije i u ovim krajevima se intenzivno otvaraju šumska područja sa isključivim ciljem povezivanja Austrije i Mađarske a radi eksploatacije šuma i transporta drveta u te zemlje.U šumskim područjima „Oskova i Gostelja“ već 1885 godine počinje intenzivna eksploatacija šuma i prerade drveta na prvoj pilani izgrađenoj u Puračiću.
U kladanjskom kraju intenzivna eksploatacija četinarskih šuma u području “Gornje Drinjače“ počinje 1924 godine i traje sa prekidima sve do 1941 godine. Sva stručna taksaciona snimanja i planiranja su vršena s ciljem većeg korištenja šumskog resursa od strane koncesionara. U toku drugog svjetskog rata na ovom području kao i u čitavoj zemlji porušena je šumska infrastruktura (š.pruge, putevi i drugi objekti), a šumski požari su uništili hiljade hektara vrijednih četinarskih šuma. Po završetku drugog svijetskog rata država je centralističkim upravljanjem i planiranjem obnovila šumsku infrasrukturu ali i povećanim korištenjem šuma obnovila baznu industriju bivše Jugoslavije. Napravljeni su određeni pozitivni pomaci u razvoju šumarstva ali nedovoljni sa ekološko- zaštitnog aspekta.
U periodu od 1992 do 1995 godine odnosno tokom rata i agresije na R BiH takođe su stradale šume i šumska infrastruktura. Zbog specifičnih blokada i energetske krize šume su sječene blizu komunikacija, a i šumski požari su opustošili značajne površine i na ovom području.
Od 1996 do 2000 godine javna preduzeća za gospodarenje državnim šumama u prelaznom periodu, („Miljevica„-Kladanj,“ Svatovac“-Živinice, “Birač“-Turalići i „Majevica“ Brčko-Maoča) su djelomično sanirali stanje okupljajući kadrove kako bi se stvorile osnovne predpostavke za daljnji rad.
Na osnovu zakona i političkih opredjeljenja Skupština TK je u toku 1999 godine donijela zakon, a 2000. godine formirala JP “Šume TK“ kao jedinstveno preduzeće kome se povjerava gospodarenje državnim šumama na područje TK u skladu sa važećim federalnim zakonom o šumama.
Zahtjevi društveno političke zajednice u odnosu na šumu su mnogobrojni i veoma promjenjivi. Društvo od šume više ne traži isključivo šumske drvne sortimente već kontiunirano snabdjevanje vodom, čistim zrakom, lovnim turizmom i rekreacionim prostorom. Istovremeno sve su češće inicijative za proglašenje zaštićenih područja i očuvanje biološkog diverziteta, čija implementacija se po pravilu reflektira na svakodnevne šumarske aktivnosti.
Postojanje mnogobrojnih interesnih grupa (stakeholdera) koje od šume traže različite proizvode, funkcije i koristi uslovilo je i sve češću pojavu konflikata njihovih zahtjeva i interesa koje iskazuju prema šumi.U takvoj situaciji poslovni sistemi šumarstva se nerijetko identificiraju kao destruktori prirode i šumskih resursa, a šumarski stručnjaci su izloženi kritici javnosti i sve brojnijih nevladinih ekoloških organizacija.
Ako se zanemare vjekovne sječe za podmirenje potreba u drvetu lokalnog stanovništva , kao i uzurpacija u cilju proširenja poljoprivrednog zemljišta, šumski kompleksi ovoga regiona ostali su netaknuti sve do pred kraj osamnaestog stoljeća. Osamdesetih godina osamnaestog stoljeća po aneksiji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije i u ovim krajevima se intenzivno otvaraju šumska područja sa isključivim ciljem povezivanja Austrije i Mađarske a radi eksploatacije šuma i transporta drveta u te zemlje.U šumskim područjima „Oskova i Gostelja“ već 1885 godine počinje intenzivna eksploatacija šuma i prerade drveta na prvoj pilani izgrađenoj u Puračiću.
U kladanjskom kraju intenzivna eksploatacija četinarskih šuma u području “Gornje Drinjače“ počinje 1924 godine i traje sa prekidima sve do 1941 godine. Sva stručna taksaciona snimanja i planiranja su vršena s ciljem većeg korištenja šumskog resursa od strane koncesionara. U toku drugog svjetskog rata na ovom području kao i u čitavoj zemlji porušena je šumska infrastruktura (š.pruge, putevi i drugi objekti), a šumski požari su uništili hiljade hektara vrijednih četinarskih šuma. Po završetku drugog svijetskog rata država je centralističkim upravljanjem i planiranjem obnovila šumsku infrasrukturu ali i povećanim korištenjem šuma obnovila baznu industriju bivše Jugoslavije. Napravljeni su određeni pozitivni pomaci u razvoju šumarstva ali nedovoljni sa ekološko- zaštitnog aspekta.
U periodu od 1992 do 1995 godine odnosno tokom rata i agresije na R BiH takođe su stradale šume i šumska infrastruktura. Zbog specifičnih blokada i energetske krize šume su sječene blizu komunikacija, a i šumski požari su opustošili značajne površine i na ovom području.
Od 1996 do 2000 godine javna preduzeća za gospodarenje državnim šumama u prelaznom periodu, („Miljevica„-Kladanj,“ Svatovac“-Živinice, “Birač“-Turalići i „Majevica“ Brčko-Maoča) su djelomično sanirali stanje okupljajući kadrove kako bi se stvorile osnovne predpostavke za daljnji rad.
Na osnovu zakona i političkih opredjeljenja Skupština TK je u toku 1999 godine donijela zakon, a 2000. godine formirala JP “Šume TK“ kao jedinstveno preduzeće kome se povjerava gospodarenje državnim šumama na područje TK u skladu sa važećim federalnim zakonom o šumama.
Zahtjevi društveno političke zajednice u odnosu na šumu su mnogobrojni i veoma promjenjivi. Društvo od šume više ne traži isključivo šumske drvne sortimente već kontiunirano snabdjevanje vodom, čistim zrakom, lovnim turizmom i rekreacionim prostorom. Istovremeno sve su češće inicijative za proglašenje zaštićenih područja i očuvanje biološkog diverziteta, čija implementacija se po pravilu reflektira na svakodnevne šumarske aktivnosti.
Postojanje mnogobrojnih interesnih grupa (stakeholdera) koje od šume traže različite proizvode, funkcije i koristi uslovilo je i sve češću pojavu konflikata njihovih zahtjeva i interesa koje iskazuju prema šumi.U takvoj situaciji poslovni sistemi šumarstva se nerijetko identificiraju kao destruktori prirode i šumskih resursa, a šumarski stručnjaci su izloženi kritici javnosti i sve brojnijih nevladinih ekoloških organizacija.